Od: debbie lynn elias

EKSKLUZIVNO 1:1 s JAMESOM GUNNOM

Kad je riječ o mračnim komičnim hororima, James Gunn je SUPERman.

James Gunn mi je dugo bio na radaru kao pravi talent za snimanje filmova. Poznat podjednako po zabavnim pričama poput 'Scooby-Dooa' i hororima poput 'Zore mrtvih' ili kao pisac/redatelj klasika poput 'Slithera', Gunn ne prestaje zabavljati. S uravnoteženom mješavinom oštre mračne sarkastične duhovitosti i horora, film Jamesa Gunna ima zajamčeni “vau” faktor”. Ovotjedni udar donosi njegov najnoviji film, SUPER. Sa SUPER glumačkom postavom koju čine Rainn Wilson, Ellen Page, Liv Tyler, Kevin Bacon, Michael Rooker i neponovljivi Nathan Fillion, SUPER je u biti najveći od Gunna, jer istražuje novi teritorij, ubacuje neke pjesmice i plesne animacije te eksplodira od zabave i zabave zahvaljujući najnovijim superherojima u bloku, Crimson Boltu i njegovom pomoćniku Boltieju.

Imao sam priliku sjesti u ekskluzivnom razgovoru 1:1 s Jamesom Gunnom kako bismo razgovarali o SUPER, superjunacima, njegovoj strasti za snimanjem filmova i o tome što ga pokreće.

Što vas je potaknulo na snimanje filmova, a posebno vaša fascinacija sarkastičnim aspektom horora?

JG: Nemam pojma zašto sam toliko zaluđen tamnom stranom stvari. Odrastao sam u vrlo disfunkcionalnoj obitelji. Moji roditelji su sjajni ljudi, ali to je bio nered mladog života. Mislim da iz bilo kojeg razloga moj mozak jednostavno voli ići na mjesta na koja ne bi trebao ići. [smijeh] Ne znam zašto. Počeo sam snimati filmove kada sam imao 11 ili 12 godina. Već tada, moj drugi film bio je film o zombijima prema “Noći živih mrtvaca”, u kojem sam ubio svog brata Shauna. Bilo je to na mojoj verandi sa svom tom krvlju i iznutricama koje su izlazile iz njegovog želuca i koje smo napravili od Karo sirupa, crvene boje za hranu i svilenog papira. Bilo je jako zabavno. Bilo nam je jako zabavno raditi to. Moj treći film, animirao sam Playmobile likove koji su pucali jedni na druge i sva ta krv je tekla iz njih. Bio je to stvarno krvavi Playmobile animirani film. Mislim da je to bio savršen primjer. Tu sam počeo. Nije toliko različit od SUPER-a. Radimo ovu stvarno razigranu, sretnu stvar pop kulture s nečim potpuno odvratnim. Uvijek mi se sviđalo kako se te dvije stvari pomiču zajedno. Raditi tu stvar s Playmobileom potpuno je isto kao da je netko upucan u vrat s velikim 'pow' iza sebe.

Ali, nisam planirao biti redatelj kad sam bio mlađi. Upravo sam snimao filmove. Mislim da sam, kad sam bio jako mlad, želio biti redatelj, ali sam bio ometen i onda su me angažirali da napišem scenarij niotkuda. Zaista vjerujem da ako su ljudi otvoreni za ono što mogu učiniti sa svojim životom, otvoreni za ono što su njihovi darovi, mogu pronaći nešto što će ih zaista ispunjavati. Mislim da toliko ljudi ima ideju o tome što je život, da shvate što žele raditi i onda slijede taj san bez obzira na sve. Ne slažem se u potpunosti s tom filozofijom. To nije za mene. Mislim da prava sreća dolazi kada radite nešto u čemu ste dobri. I mislim da je bilo drugih stvari koje bih radije radio kad sam bio mlađi. Ali mislim da oni ne bi bili toliko ispunjeni kao što mi je ovaj život sada.

Osjećate li se sada ispunjeno?

JG: To je stvar od trenutka do trenutka. Ali da, danas znam. Danas se osjećam sasvim dobro i prilično sretno. I to je stvar s ovim filmom. [Blagajna] mi nije bitna. Bilo bi dobro da prođe dobro, a bit ću tužan ako prođe loše, ali dvije stvari su (1) napravili smo film za tako nizak budžet da će biti teško ne vratiti novac. I to je stvarno dobra stvar. Dakle, to je prvo. I nismo potrošili novac. Film nije koštao ništa, a marketing gotovo ništa. Srećom, imamo sve te zvijezde u filmu koje se bave Lettermanom i Lenom i rade sve ove novinare ovdje danas. Malo je neočekivano. Cijela stvar je malo neočekivana. Ovo će biti vrlo vrlo mali film. Ostalo je tako malo iz proračuna. Ali, čovječe, uključivanje ove glumačke ekipe bilo je potpuno iznenađenje za mene. Neki dan sam razgovarao s Rainnom [Wilsonom] i rekli smo, “Sjećam se kad sam radio SLITHER, toliko sam se bojao kako će kritičari reagirati na to; da se narodu ne bi svidjelo; hoće li zaraditi novac«. I jednostavno ne osjećam onu ​​istu tjeskobu sa SUPER-om kao s tim. Sve će biti u redu bez obzira što bude jer sam snimio film koji sam želio. Samo sam došao iz drugog smjera. Nisam došao na ovaj film misleći da će ovo biti 'Moje veliko debelo grčko vjenčanje'. To nije moguće za ovaj film. A da jest, poludio bih. Ali malo je vjerojatno. To je na kraju krajeva kultni film. To je umjetnička kuća, grindhouse film i to je ono što jest.

Ne prihvaćate zarobljenike, imate sarkastičan smisao za humor. Dolazi li to iz disfunkcionalne obitelji?

JG: Jeste. To je crni humor Iraca. Ima 6 djece u 7 godina. Nikada nismo bili konkurentni u sportu. Nikada nismo bili konkurentni u pogledu akademika. Ali bili smo vrlo natjecateljski o tome tko bi mogao biti najsmješniji za stolom. To je uvijek bio dio onoga što smo bili. I ne samo o tome tko je bio najsmješniji, nego tko je mogao reći gadno sranje. Nekada smo igrali igru ​​koja se zove 'Da vidimo koliko daleko možemo gurnuti mamu.' Šala je bila u tome što smo pokušavali iznervirati moju majku grubim šalama sve više i više i više, i naljutiti je sve više i više na nas dok nije poslala nekoga u njihovu sobu. A osoba koja je otišla u svoju sobu bila bi osoba koja bi izgubila. I zadnja osoba koja ju je gurnula što je dalje mogla, a da je ne pošalju u svoju sobu, bila je pobjednica. Igrali smo to cijelo vrijeme. Takvi smo samo moja braća, moja sestra i ja. Sva moja braća su u industriji zabave. Ja sam iz Manchestera, Missouri; nije baš vrući krevet svijeta zabave. Eto kakvi smo bili kao djeca.

Ponekad čak i kažem: 'Oh, nisam to trebao reći. To je bilo previše.” Kao u SUPER-u, postoje određene stvari i ja kažem, “Oh, ne mogu vjerovati da to govoriš. 'Postoje stvari koje Libby [lik Ellen Page] kaže za koje ne mogu vjerovati da govori. Pogrešno je.

A način na koji Ellen [Page] sve to isporučuje je stvarnost. Proizlazi iz ove malene djevojke vrlo nevinog izgleda. Ne možete ne voljeti ga.

JG: Oh, znam, znam. [smijeh] Nju nije briga. Pa, ne vole ga svi. Neki dan sam dobio nekoliko ljutitih e-mailova na Twitteru o korištenju nekih riječi koje su bile u filmu. To je zato što je rekla 'gej' i 'pedersko dupe'. Slušati. Ja ne koristim tu riječ na taj način, ali ona koristi. Također mislim da je pomalo čudno da [likovi] također ubijaju ljude. To su likovi koji govore stvari koje ne bi smjeli reći aaaa i ubijaju ljude. Ali nekako im je dopušteno ubijati ljude. Nasilje nije problem. Ali reći to je problem. Shvaćam poantu. Stvarno želim. Razumijem zašto ljudi ne žele da se ta riječ koristi. Ali, morate biti slobodni kada pišete scenarij i likovi će reći ono što će reći. A ljudi ne shvaćaju kada kažu: 'Zašto ste joj to napisali?' Pa, to je ono što je rekla. Ne sjedim i ne razmišljam što će ljudi reći. Ja samo imam temu koju kreiram. Zatim sjednem i promatram interakciju dva lika. To je zapravo neka vrsta shizofrene aktivnosti. Oni samo rade ono što rade. Ja sam samo novinar koji bilježi stvari. To je nekako tako. Libby je definitivno bila takva. Ona je vladala mojim svijetom. Nisam očekivao da će biti čak i veliki lik u scenariju. Ubacila se. Bila je djevojka iz stripova. A onda odjednom želi biti pomoćnica. Pa, ja kažem, 'u redu'. Gledam je kako radi svoje. Sjajno je pisati takve likove. Imam pregršt takvih likova u svom životu i interakcija s njima, čak i prije nego što uopće imate posla s glumcem, vrlo je zabavna.

Volim likove koje stvarate u toliko mnogo filmova i to je upravo iz tog razloga - to nije suočavanje s javnošću, politička korektnost. Pišete filmove za filmove i zabavu radi. Smatrate li da to postaje problem s puno tumačenja i povratnih informacija koje sada dolaze iz javnosti? Smatrate li da javnost ne može razlikovati činjenicu da je 'ovo lik, a ne stvarna osoba'?

JG: Kao što sam rekao, zapravo sam dobio manje bijesa zbog ovog filma nego što sam mislio da će doći. Ljudi su više prihvatili film nego što sam mislio. . .Moj je tata sjedio pokraj mene i gledao to i svidjelo mu se. Čini se da postoji nešto za neke ljude za što nisam mislio da će biti tamo. Čini se da mogu biti u redu s dijelom nasilja i toga. Ali, drugi ljudi nisu. Ali rekao bih da se većina ljudi slaže s tim. Dakle, bio sam pomalo iznenađen nedostatkom prosudbe o tom aspektu filma.

Što je to što vas pokreće, odnosno odakle crpite inspiraciju kada stvarate, kada pišete projekt ili dolazite režirati projekt?

JG: Mislim da se mjesto s kojeg dobivam inspiraciju jednostavno drži toga. Ima dosta trenutaka kada nisam inspiriran, a svejedno pišem. Iznenađujuće je to što obično dovodi do inspiracije. Mislim da ostajem pri tome. A ako počnem scenarij, obično ga završim. Vrlo sam discipliniran u pogledu načina na koji radim. Takvim režimom oslobađam se potrebe da budem inspiriran, jer to je zamka u koju upadaju mnogi pisci i kreativni ljudi, a koja onda na kraju postaje preveliki pritisak za ljude. Ako trebate biti nadahnuti dok radite, onda to nikada neće doći.

Uvijek sam smatrao da ako trebaš biti inspiriran, onda radiš nešto što ne bi trebao raditi.

JG: To je vjerojatno točno. Ali ako radite, obično dobijete inspiraciju. Ali dolazi od sjedenja i pisanja 2 sata sranja i onda odjednom stvari počnu teći. A dolazi i od spremnosti da napišete loš scenarij. Morate biti spremni raditi loš posao, pa čak i biti spremni napraviti loš film, ako će tako ispasti. Inače sve postaje previše dragocjeno. Mnogo sam puta u životu bio previše dragocjen. Pokušavam prestati biti takav.

Što smatrate najizazovnijim aspektom snimanja filma? Kao redatelj i kao pisac.

JG: Kao redatelju, to je definitivno samo fizički rigorozan dio toga i činjenica da se morate odreći svog života kada režirate film. Volim život. Družim se sa svojom braćom i prijateljima i sestrom i djevojkom. I volim putovati okolo i ići i raditi čudne stvari, komunicirati s obožavateljima na Facebooku. Volim raditi sve te stvari. Zabavno mi je. Dakle, kad moram snimati film, a ionako ne spavam dobro, pa kad se budim u sve te različite sate, spavam samo nekoliko sati noću i radim ove duge dane, a ja sam perfekcionist, tako da je sve 100% isplanirano, svaki kadar, ne postoji ništa što snimamo, a da ja ne napravim... To je zapravo jednostavno fizički rigorozan aspekt toga. Na ovom smo se filmu morali kretati tako brzo da nije bilo zabavno. SLITHER je bio malo zabavniji jer sam subotom navečer mogao izaći i družiti se s Elizabeth [Banks] i Nathanom [Fillion] i [Michaelom] Rookerom i dobro bismo se zabavili. Imao sam malo slobodnog vremena. Imali smo 15 milijuna dolara za snimanje filma, pa je bilo malo drugačije. Ovaj film, toga stvarno nije bilo. Radilo je cijelo vrijeme. Vremena kada nisam radio, morao bih se potpuno izolirati kako bih se samo malo pokušao regenerirati. Bio je to sprint. Za snimanje filma trčalo se na kratke udaljenosti.

Radite li uopće scenarij?

JG: Sve je napravljeno u scenariju, popisu snimaka, a zatim prošetano i memorirano s DP i AD kako bismo točno znali što radimo svaki dan. Čini se da to jako dobro funkcionira u smislu snimanja filma koji želim napraviti.

Snimili ste SUPER digitalno Crvenom kamerom. U čemu ste snimali SLITHER?

JG: 35 mm

Kao redatelj, što smatrate dobrobiti svakog od tih formata i imate li prednost?

JG: Mislim da ovisi o filmu. Za SLITHER je u to vrijeme [35 mm] bio ispravan izbor jer digital nije bio tamo gdje je trebao biti. Za ovaj film morali smo napraviti digitalni. Brže i nešto jeftinije. Na kraju ispadne malo jeftinije. Kamere su jeftinije. S filmom je jeftinije. Ali postoje određene stvari koje koštaju više. Ali općenito, stvarno mi se sviđa [HD digital].

Kad tempirate film u boji – kad bojite vrijeme s filma na digitalno i onda ga vratite na film...kada gledam SLITHER u digitalnoj verziji, HD verziji kao na Cinemaxu, izgleda točno onako kako sam ja to napravio. Kad sam gledao filmski ispis SLITHER-a, ne izgleda u bojama koje sam odabrao. Izgleda pristojno, ali nije ono što želim da bude. Kad snimaju digitalno iu boji prema vremenskom rasporedu boja i idu na film, to su bolje razradili tako da ta boja izgleda točno kao kad sam ja. I izgleda točno kao ono što je na HD-u, toliko da mi je teško razlučiti kada je film, a kada HD. Dakle, to mi se mnogo više sviđa. Stvarno kontroliram svoje boje i kako boje izgledaju i sve to. Osjećam se dobro zbog toga. Ali Red One, na koji smo snimali [sa SUPER-om], Red Two je bolja kamera koliko ja razumijem, ali još nisam radio s njim, ali Red One je imao puno poteškoća. Imali smo sreće jer naša Crvena kamera nije bila kamera s greškama, što znači da smo ikada izgubili samo jedan snimak i nikada nismo imali kvarove ili nešto slično. Čak je i Red kamera kojom smo snimali u LA-u imala kvarova, ali ne i Louisiana. No s Crvenom je bilo velikih problema s bojom. Sve izgleda ovako žućkasto i na ljudima koristite posebnu šminku koja je za Crvene kamere. Ne biste trebali imati posebnu šminku za određene kamere. Ali čujem da novi Red nema tih problema.

Znate da će sve biti digitalno. Film je gotov. To više nije ni razgovor koji treba voditi jer film neće još dugo postojati.

Moram pitati o animiranoj sekvenci. Tako je nevjerojatno i tako zabavno. Koliko je to bilo zabavno i tko je radio animaciju?

JG: Da! Tvrtka koja je napravila animaciju bila je tvrtka Puny Animation. Moja prijateljica Julia Vickerman radi za njih i rade televizijsku emisiju 'Yo Gabba Gabba', dječju emisiju. Imao sam drugu tvrtku koja je radila uvodnu animaciju i izgledalo je užasno i bio sam jako uzrujan. U glavi sam imala viziju kako točno želim da izgleda. Otišao sam do Julije i rekao: 'Možeš li to učiniti za...?', nije bilo ništa. I odnijela ga je svom šefu, Chadu, a Chad je rekao da, to može biti dovoljno. Bio je obožavatelj. Pa su napravili uvodnu animaciju i srušili mi čarape. Bio sam takoooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo sretnim kad sam vidio prvu verziju toga. Bilo je točno ono što sam želio. To je samo jedan od mnogih blagoslova koje imam u ovom filmu.

Ako postoji nešto što biste mogli učiniti ili biti kao superheroj, što i tko bi to bilo?

JG: Ja bih bio Superman jer je neuništiv. Tko ne bi želio biti Superman? Bio bih sretan s bilo kojom super moći. Ne bih mario što bih imao. Htjela bih prsten Green Lantern. To bi bilo prilično sjajno. Spiderman bi bio cool. Htio bih biti Spiderman. Moja perverzna strana bi htjela biti nevidljiva. Bilo bi super da postaneš nevidljiv. Istezanje ne bi bilo tako sjajno. Mislim da to ne bi bilo previše cool. Ali, da, bio bih Superman jer on može pobijediti sve ostale.

#